Pogled iz Zmajeva gnijezda

Beograd, 20.lipnja 1928. godine u Narodnoj skupštini Kraljevine Jugoslavije. Predsjednik Narodne skupštine dr. Ninko Perić otvara zasjedanje. Nastavlja se dnevni red od jučer: „zamolba hrvatske Seljačko-demokratske koalicije o nadoknadi oštećenima agrarnom reformom 1919. godine“.
Čim je dr. Ivan Pernar izišao pred govornicu radikali Tomo Popović, Joca Selić i Puniša Račić su počeli glasno prijetiti da će ubiti članove hrvatske koalicije.
Iz zapisnika Narodne skupštine:
Dr.Pernar:........“opljačkan je obični hrvatski narod, opljačkani su veleposjednici, opljačkani su begovi“... Kao i jučer, opet je došlo do sukoba između Hrvata i demokratskoga zastupnika vojvode Lune Jovanovića, Lune je Radićevcima prijetio, pozivao ih: „priđite k meni, ako smijete“. Na to je u dvorani nastala silna buka, a Hrvati su vikali:“Oho! Lune prijeti.To je Čaruga“!  Nova buka je nastala kada je Tomo Popović doviknuo Hrvatima: „Ja ću vam kazati isto što sam vam jučer kazao. Ako vaš vođa Stjepan Radić, koji bruka hrvatski narod, ne povuče molbu o novčanoj naknadi, ja vam jamčim, da će pasti njegova glava! Ja vam, gospodo, to kažem, ja od toga ne bježim. Ja vam to jamčim. A ja mu kažem, da je on sa svojim nedresiranim i nevaspitanim poslanicima stoka“!
Predsjednik je Popovića radi ove prijetnje kaznio pismenim ukorom. Iza toga je uzeo riječ Puniša Račić, koji je uz ostalo rekao i tu prijetnju:“Izjavljujem pred vama svima, da nigda srpski intersi, kada ne pucaju puške i topovi, nisu više bili dovedeni u opasnost nego li sada. Ja kao Srbin vidim opasnost prema svojoj naciji i otadžbini, otvoreno kažem, da ću upotrijebiti i drugo oružje, koje treba da zaštiti interese srpstva“.
Tečajem govora Puniše Račića digla se u dvorani velika graja. Kad je pak dr.Ivan Pernar, koji je još uvijek stajao iza govorničkog pulta, napomenuo da je on od predsjednika skupštine dobio dozvolu za govor i nitko drugi, iz svoje klupe na desnici je izišao Puniša Račić, te je pošao na govornicu sučelice Hrvatima. Tu je ruku stavio u džep, gdje je imao revolver, te se okrenuo prema predsjedniku Periću i rekao mu: „Tražim, g.predsjedniče, da Pernara kaznite. Ako me vi ne zaštitite, sam ću ga ja kazniti!“
Na tu prijetnju nastade u dvorani vika. Čuju se prosvjedi pojedinih zastupnika. Ali Račić nastavi s prijetnjom riječima: „Tkogod bude pokušao, da se stavi između mene i Pernara, poginut će!“ U tom času izvadi Puniša Račić iz džepa svoj revolver (parabelum). Ministar Vujičić, koji je sjedio u ministarskoj klupi iza Račića, uhvatio ga je za ruku s namjerom, da spriječi pucanje. Istodobno je priskočio i ministar Kujundžić s jednakom namjerom. Ali Račić, koji je veoma jak čovjek, otrgne se ministrima i strahovit pucanj iz parabeluma odjekne u dvorani. Metak je pogodio dra Pernara jedan centimetar iznad srca. Kada se Pernar srušio na klupu, naperio je Račić svoj parabelum na Stjepana Radića. To su opazili Đuro Basariček i Ante Pavelić, koji su skočili preko stenografskoga stola, da Račiću spriječe namjeru. Ali Račić se naglo okrene prema Basaričeku, na kojega ispali parabelum.  Metak pogodi Basaričeka u slabine tako, da je izašao na lijevu lopaticu, te je Basariček odmah onesviješten pao na pod. Međutim je pred Stjepana Radića dojurio Pavelić, da ga zaštiti svojim tijelom. No Račić opet ispali parabelum, te pogodi Pavelića u ruku. Čim se Pavelić srušio, nacilja Račić stoičkom mirnoćom Stjepana Radića, kojega metak pogodi u trbuh. Sad je prema Puniši Račiću skočio Pavle Radić. Ipak se Puniša nije zbunio, nego je Pavlu dobacio: „Ha! Tebe sam i tražio!“ I mirno nacilja parabelum na Pavla Radića, kojega pogodi jedan centimetar ispod srca tako, da se Radić odmah onesvješten srušio na pod. Potom je Račić posve  sabrano s revolverom u ruci izišao iz dvorane kroz tkzv. ministarsku sobu.
Puniša Račić je umro današnjeg dana, 28.X.1944. godine u Beogradu, gdje je i sahranjen.  Rođen je u Slatini/Kneževina Crna Gora. Bio je član Crne ruke, koja je terorističkim akcijama pokušala ubiti crnogorskog monarha Nikolu I. Petrovića i podriti neovisnot Kneževine Crne Gore. U tkzv. Kolašinskoj aferi (1909.) je Račić osuđen od crnogorskih sudova u odsustvu na smrt strijeljanjem. Prodanu dušu, crnogorca Račića Srbi danas slave kao nacionalnog heroja!
Tadašnji hrvatski političari su svojim životom zastupali interese hrvatske nacije ( i interese današnjih Bošnjaka=„opljačkani su begovi“). Oni su dan prije znali da im se prijeti smrću. Imali su dojavu da se ne dolaze sutra u Narodnu skupštinu. Oni nisu poklekli, i svi su se na kobni dan pojavili, gdje je dr.Pernar trebao nastaviti svoja izlaganja o nadoknadi otete hrvatske zemlje, srbijanskom agrarnom reformom.
Danas, osamdeset i jednu godinu kasnije,  mi Hrvati doživljavamo svaki dan naše političke zastupnike kao ljigavce i slugane nove srbijansko-jugoslovenske idile a la HDZ, na čelu s Draganom Čovićem. Danas, osamdeset i tri  godine poslije, još svi znaju da je Puniša Račić dva hrvatska zastupnika ranio i trojicu usmrtio. Ali netko namjerno ne želi da Hrvat dozna koji je bio razlog krvoprolića. Neka se zna: Tražili su pravdu, tražeći reviziju srbijanske lopovštine i krađe hrvatske zemlje, dobili su metak!
Danas se oni, Srbijanci nama rugaju, nama se kelje, nas omalovažavaju i nude nam „treći entitet“,  na našoj povijesnoj hrvatskoj grudi, a mi, mi Hrvati vapimo i jedva čekamo blagoslov!

30.IX.2011
Za popravni dom spremni
Franjo Vranjković
alias
Zmaj od Zemuna

11.studenog 1918. je Njemački ministar Matthias Erzberger potpisao bezuvjetnu kapitulaciju, dan koji se danas slavi kao praznik u mnogim državama Europe. Sedam tjedana kasnije  (od. 18. do 21.siječnja 1919.godine) su se pobjednici sastali u Pariškom dvorcu Versailles, s htjenjem napraviti novi red i novi poredak u Europi. To nije bilo ni čudo, ne samo zbog činjenice što je 1. Svjetski rat zabilježio 17 milijuna žrtava, nego dva najjača carstva do izbijanja rata, nisu više postojala; na jednoj strani K&K Monarhija, na drugoj Otomansko carstvo su nestali za sva vremena.
Među voditeljima mirovne konferencije su bili engleski premijer Dawid Lloyd George i Kralj Georg V. To nije niti začudilo, začudila je činjenica što je King Georg imao Aleksandra Karađorđevića pod rukom, srbijanskog kralja koji je cijeli rat proveo u egzilu kod svog „frenda“, u dvorcu Windsor. Naravno nitko nije znao što će sa sobom, a kamo li s prostorima sa kojih su nestale dvije velike imperije. Na taj način je u Versaillesu nastalo puno novih država. Svaka nacija, koja je do početka rata bila kolonizirana je zatražila svoje pravo na svoju državu. To pravo su skoro sve nacije dobile. Samo jedan manji dio nije, među njima su bili Hrvati. Hrvati su uredno argumentirali da više niti K&K Monarhije, niti Otomanskog carstva nema. To bi vjerojatno i prošlo, svi bi na takve argumente i pristali, najmanje iz razloga da se prijeđe na glavnije teme : kako podijeliti ratni plijen među sobom, itd. Ali je Kralj Georg V. digao ruku u znak veta, te naglasio da je nazočan i Aleksandar Karađorđević, te da on, Georg V.  ima koncepciju organizacije zapadnog Balkana, u kojoj on Aleksandra Karađorđevića predlaže za monarha, za kralja svih južnih Slavena, stvaranjem jedne zajedničke kraljevine.  Svima je poznato da su ove riječi britanskog kralja imale za posljedicu Kraljevinu SHS. Na taj način počinje planirano naseljavanje tuđih prostora i protjeravanje nesrba s hrvatskog teritorija. Rijetko je bilo kada u svijetu jedna nacija uspjela proširiti svoj državni teritorij kao što su to postigli Srbijanci. Treba naglasiti da se taj njihov uspjeh ne temelji na bilo kakvim pobjedama u ratu.
Uža Srbija je obuhvaćala Beogradski pašaluk, poslije Balkanskih ratova 1912. i 1913. godine proširila se teritorijalno na Kosovo, dio Sandžaka i tkzv. jugoslavensku Makedoniju. U tijeku prvog Balkanskog rata srbijanske postrojbe su na tim regijama počinile zločin genocida nad Albancima i Makedoncima. Palili su čitava naselja ubijajući civilno stanovništvo na najprimitivniji način, noževima, sjekirama i tupim drvenim maljevima. Takav zločin nije bio zabilježen u Europi od selidbe naroda. Progon nesrpskog pučanstva nastavio se poslije uspostave srbijanske vlasti, pa je došlo do masovnog iseljavanja, što je uvjetovalo izmjenu demografske slike i provođenje srbijanske kolonizacije na oteta imanja prognanika. Prvo navedeno proširenje srbijanskog teritorija, na kojem je provedena kolonizacija predstavlja početak realizacije političkog programa, koji je definiran u „Načertaniju“ iz 1844, Ilije Garašanina. Tu je navedeno koje tuđe prostore Srbija treba pripojiti sebi : Bugarsku, Crnu Goru, sjevernu Albaniju, Srijem, Banat, Bačku, te sve ostale hrvatske prostore od Sutle do Drine, od Drave do mora. Načertanije postaje srbijanska ideologija ne samo dinastije Karađorđevića, već i svih velikosrpskih programa do onih genocidnih četničkih Stevana Moljevca i Draže Mihailovića, čak kasnije i Memorandum SANU iz 1986. godine.
Austro-Ugarska je 1910. godine provela popis stanovništva. Na okupiranim hrvatskim prostorima su Srbijanci pravoslavci bili u posjedu 8%  zemljišnog posjeda. Poslije uspostave Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, nesrpski narod je došao u podređeni položaj. Oduzeta mu je najprije kulturna i politička autonomija. Agrarnom reforomom 1919. godine na perfidan način proveden je genocid nad nesrbima oduzimanjem zemljišnog posjeda, uz simboličnu naknadu, koja nije nikada u cijelosti isplaćena. Preko noći su mnoge obitelji zemljoposjednika postali socijalni slučajevi, bez sredstava za život. Počeo je proces masovnog osiromašenja nesrpskog naroda i egzodus u Tursku.
U zemljišne knjige upisali su se kao vlasnici koji ništa nisu platili za dobiveni posjed. To im je bila nagrada za to što pripadaju povlaštenoj naciji. Glavno je bilo provesti nasilno izmjenu demografske strukture, srbijanskom kolonizacijom, u skladu načertanijevskog programa. Naime, pod svaku cijenu svi ti prostori nastoje se prikazati kao srbijanske zemlje, koje će se u povoljnom trenutku priključiti Velikoj Srbiji.
Agrarnom reformom iz 1919. godine je srbijanska kraljevska vlast na povjesnom hvatskom teritoriju oduzela 1.924.307 hektara zemljišta i podijelila na 614.603 srbijanske obitelji. Ako predpostavimo da jedna obitelj ima četiri člana, proizilazi da je oko 2.450.000 članova srbijanskih obitelji, koji su bili naseljenici, kolonizatori, naročito „solunaši“. Oni su dobili u vlasništvo i posjed zemlju, a da za nju nisu ništa platili.  Slično je provedena agrarna reforma i u Makedoniji, na Kosovu, Metohiji, te Sandžaku i u Crnoj Gori. Njima je oduzeto 231.098 hektara zemljišta, koje je dodjeljeno u vlasništvo 48.267 srbijanskih obitelji. Na taj način je izmjenjena znatno vlasnička i etnička struktura stanovništva u novonastaloj Kraljevini SHS. Agrarna reforma iz 1919. godine jedino nije provedena u Srbiji, u granicama bivšeg Beogradskog pašaluka do 1912. godine. S povijesnog gledišta, agrarna reforma je doprinijela najvećoj kolonizaciji srbijanske nacije u prostore preko Drine, u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. To je bio politički koncipirani plan srbijanske teritorijalne ekspanzije u poslijeratnim uvjetima.
Danas, 90 godina kasnije, oni Srbijanci, ustoličeni u hrvatskoj Banja Luci ( o Banja Luci ću posebno!) nude nama Hrvatima jedan grumen nama otete zemlje, nude nam „treći entitet“.
23.IX.2011

Za popravni dom spremni
Franjo Vranjković
alias
Zmaj od Zemuna

Za vrijeme velike selidbe naroda Boka Kotorska je sa strane mora naseljena Hrvatima. Kasnije za vrijeme stvaranja hrvatske zajednice; 1.Hrvatski sabor, izbor obitelji Trpimirovića za vodeću obitelj Hrvata, krunidba Kralja Tomislava, su najvjerojatnije i Kotoračani bili nazočni, jer kasnije Konstantin VII. „Porfirogenet“,  kada spominje Kralja Tomislava i moć hrvatske kraljevine, kada spomonje moć hrvatske mornarice, uvijek spominje  Boku Kotorsku kao dio Crvene Hrvatske.
Mi do duše Boku Kotorsku nismo nikada potpuno imali, ali smo ju Versaillskim mirovnim ugovorom konačno izgubili. Nikada nismo bili ratoborna nacija, nacija koja je branila svoje, naš mentalitet je naginjanje na harmoniju i mi smo u duši sitničari, dvolični i volimo mrtvu susjedovu kravu, zato smo našu sudbinu prepustili najčešće drugima, koji nisu nista drugo činili nego jednostavno došli i rekli nam: „mi smo vaši novi vladari, od sada slušate samo nas“. Mi smo bez pogovora radili što nam je bilo rečeno. Pošto smo bili jedan dio „Zapadnog Rimskog Carstva (Vatikana=katoličanstva),jer kršćanstvo je se dijelilo na Rimsko i Bizantijsko carstvo. Teritorijalno je Boka Kotorska poslije podjele crkve 1052. bila na strani Bizanta i tu smo prvi put izgubili Boku Kotorsku, jer kroz jačanje ortodoksnog kršćanstva jača i Srbstvo, jer  pop Rastko (kasnije  Sv.Sava) je najprije bio katolički svećenik i Srbi su bili katolici, jer Stefana Prvovenčanog (brata Sv.Save) 1.srbskog kralja, je Papa Honorius III. proglasio kraljem. Gdje  su Pape proglašavale kraljeve? Samo u katoličkim zemljama! No brat prvog srbskog kralja, pop Rastko je računao da će Papa njemu dodijeliti titulu Biskupa, i pošto to nije učinio Rastko ide u Konstantinopol poglavarima ortodoksne crkve i pravi deal: „vi meni titulu Biskupa od Raške, ja vama celo bre Srblje kao vernike“. I tako bi. I da bi Papi pokazao srednji prst, on sam, Biskup Sava (mali pop Rastko) blagosivlje 1221. godine svoga brata ponovno po ortodoksnom običaju za Kralja. Za dinastiju Nemanjića je Boka Kotorska imala važan trgovinski, pomorski i strateški značaj.
Nešto kasnije su Nemanjići izgubili muški dio loze, tako Kralj Tvrtko I. traži Rašku pod svoju vladavinu, jer mu je baba s ćaćine strane bila princeza Jelisaveta iz loze Nemanjića, proglašava sebe  1377. godine „kralj Srbljem, Bosni, Pomorju, Humskoj zemlji, Donjim Krajem, Zapadnim Stranam, Usori i Podrinju“ i da bi mu Srbi odali cijeli respekt nazvao se i  Tvrtkom Stefanom kao što su se svi srbski kraljevi prije njega nazivali Stefanom,  te bio blagoslovljen ortodoksnim obredom. Pošto  je Tvrtko jako dugo bio u dogovoru s Mađarima, a Mađari su u to vrijeme bili vladari Svetim Rimskim Katoličkim Carstvom, ponovno jača katoličanstvo u Boki Kotorskoj, što ne znači da jača i Hrvatstvo, crkva Sv.Tripuna u Kotoru je sagrađena u vrijeme vladavine Kralja Tvrtka, tj. na podsticaj  Vlatka Vukovića Kosače, koji je u ime Tvrtka vladao „Donjim Krajem“.
Za vrijeme vladavine Turaka Hrvati (katolici) u Boki Kotorskoj ostaju skoro konzervirani, Turcima trebaju, jer im dolaze u prilog njihove vještine brodogradnje, mornarenja i trgovanja, nitko ih ne dira. Berlinskim kongresom Turska imperija gubi puno moći, cijeli Jadran, pa tako i Boka Kotorska pada pod utjecaj Austro Ugarske, automatski pod kulturno podneblje Hrvata.
Može se reći da je „hrvatska“ Boka Kotorska uvijek bila preko mora dio Hrvatskog nacionalnog korpusa, nikada preko kopna, jedino ako se uzme u obzir da su Kralj Tvrtko i Kraljevina Bosna označavali Staru Hrvatsku, Hrvatsku koju Vatikan i Pacta Conventa nisu mogli pokoriti, ali niti sami Hrvat Bokokotoranin nije baš nikada niti činio neke veće napore, biti jedan čvrsti teritorijalni dio Hrvatske, a Hrvati kao Hrvati; jel postojala ikada volja za kontrolom svih povijesnih područja Hrvata?! Nije!

Pustimo sad ovdje „napore“ NDH, njima je 1941. bilo jako jednostavno uperiti prstom i reći: „ovo je naše, ovo je naše i ovo je naše“, kada su imali pakt s Hitlerom iza leđa.
Znači mi se pozivamo na to da je Boka Kotorska hrvatska, da, pa da, mi isto blebećemo da je Hrvatska do Zemuna! Boka Kotorska je svojevremeno bila naseljena većinom Hrvatima, da, ali u biti možemo se zahvaliti Srbijanskoj dogmi=vjera je nacija, da su Bokokotorčani, njih 8% stanovnika tog grada danas, ostali Hrvati. Koliko se oni Hrvatima osjećaju, dokazati će slijedećih 20 godina, godine globalizacije, godine razvoja na Jadranu, jer će Jadran postati novi Eldorado za kockanje ne samo zemljištima,imanjima, jer koliko god zapad Europe sebi rezervirao  sve od Istre do Dubrovnika, tako niti Rusija ne miruje i kao u vrijeme cvata Ruske Carevine pumpa šakom i kapom na Crnogorski Jadran.

Moja prognoza: Ne samo da će se Hrvati iz Boke Kotorske kao prvi izgubiti iz hrvatskog nacionalnog korpusa, nego će se Hrvati kao prva nacija na Balkanu izgubiti u globalizaciji novog svjetskog poredka.

Neka nam je dragi Bog, ali bez Vatikana, na pomoći!

Mom prijatelju gosp. Bubnjaru, 01.IX.2011
Franjo Vranjković
alias
Zmaj od Zemuna

Na satu povijesti vladala je tišina, apsolutna tišina, kao i uvijek na satovima prof. Luke Donjića*. Po stasu kao Mate Parlov, zbijen, crne kratke kose, malo je gledao pored tebe, kada bih te pogledao, sto znači malo je škiljio. Bio je vrlo ozbiljan, takav mu je bio i humor, ako ga je uopće imao. Bez obzira na sve, njegovo „do vraga“ znale su sve generacije koje su slušale njegove satove povijesti.
„11.dalmatinska brigada je Bekiju oslobodila u veljači 1944. godine“, počeo je profesor referirati prvi sat povijesti, ove nove školske godine. Potom se prof. obratio meni: „Šta je tu smješno“? Vrlo ozbiljno i ljutito se nasadio pored mene, tražeći hitan odgovor. Sjedivši u prvoj klupi, srednjeg reda, ja sam ustao i mirno odgovorio: “Ništa“. Profesor me je obrijao pogledom i nastavio predavanje. Ja sam ponovno sjeo i tek tada mi je postalo jasno da sam se zbilja nasmijao kada je pala riječ „oslobodila“. U meni se budilo sjećanje slušanih sijela starih djedova, koji bi u selu sjedili zajedno u dugim jesenskim i zimskim noćima i prepričavali doživljaje mladosti. Često se pričalo o doživljenom u “onom” ratu, o doživljenom u “ovom” ratu. Kada bi pričali o ovom ratu, tada su pričali tiše, kao da pričaju nešto zabranjeno. Čak su gledali mrko na nas mališane, koji smo sjedili na podu i samo slušali, bili znatiželjni kako će priča završiti.
“Šta je smješno do vraga?”, dreknuo je profesor na mene. Probudio sam se iz svojih zamisli, digao se naglo kao vojnik koji je spreman stati na pozor, gledao profesora, grizući zubima donju usnu: “Pa mi uopće nismo htjeli biti oslobođeni”, rekao sam nervozno. Profesoru je stao dah, uhvatio se za lijevu stranu grudnog koša, pa je viknuo: ”Kako, šta, objasni!”
“Pa, ovdje u Bekiji su svi bili na drugoj strani, na strani poraženih u II. svjetskom ratu. To bi onda značilo da su ih partizani oslobodlili samih sebe”, rekao sam, imajući osjećaj da će mi srce iskočiti kroz grlo. Profesor me zgrabio za prsa, tj. odjeću i počeo udarati, dok mi je krv curila, on me je gurao prema vratima. Bacio me u vrata prostorije u kojoj je boravio direktor škole.

Sad će me možda netko žaliti i groziti se na režim koji je vladao za vrijeme SFRJ. To nije potrebno, ne treba mi žaljenja, ja nisam bio žrtva, bio sam počinitelj, počinitelj bez šanse. Tog istog dana je prestalo moje djetinjstvo, tog istog dana sam se oslobodio samog sebe,svog djetinjstva. Oslobodio sam se od straha prema režimu, prema diktaturi proleterijata. Sve te noći i sijela u malom selu Hercegovine, koje sam proveo slušajući djedove, što pričaju i kako na te događaje, iz perspektive gubitnika, gledaju, sam ja u roku od dvije kobne minute prenio službenoj povijesti SFRJ.
Koliko sam na strani vlasti i školskog režima dobio po nosu, toliko sam po selima i pogotovo među starcima uživao respekta i ugleda, svugdje mi je svatko udarao po leđima, naravno samo tada kada bi se osjećali sigurni, kada nitko ne bi gledao, tj. promatrao. Uživao sam, moram priznati da sam uživao u toliko puno komplimenata, rastao sam van sebe, razmišljajući svaki dan na novo, što bih mogao učiniti da me "Komitet" još vise zamrzi, a djedovi još vise zavole!
Sigurno se može pogoditi, nisam dugo izdržao na teritoriju SFRJ, torture su bile svaki dan sve veće, način upravljanja sa mnom brutalniji, tako je slijedio bijeg u emigraciju.
Danas, preko trideset godina nakon mog odlaska iz države u kojoj su nas partizani "oslobodili", još uvijek se nije promijenio način mišljenja i razmišljanja među Hrvatima. Hrvatu je usađeno u glavu da je oslobođen i on se ne usuđuje to stablo tresti. Nije politički korektno reći da si Hrvat, nije korektno reći da su Hrvati nedavno vodili obrambeni rat, nije korektno reći da su Hrvati podijeljeni u dva tora zvana republika Hrvatska i Bosna i Hercegovina. Zato je vrlo politički korektno svakom tko se želi iti malo okititi svojom hrvatskom kulturnom baštinom, svojim hrvatskim patriotizmom, postaviti mu nogu, proglasiti ga fašistom, na taj način se osvajaju najlakše bodovi u svijetu jugoslovenskog neoliberalizma.
Ne gajim nadu, da će moja generacija pokrenuti nacionalnu revoluciju novog poretka! Ali zato želim probuditi mlade generacije, generacije koje su rođene poslije sloma SFRJ, generacije koje ne mogu biti proglašene krivcima za nešto sto nisu mogli počiniti. Te mlade generacije trebaju znati da im predaju isti profesori kao i meni, da im predaju iste laži sto se tiče njihove, hrvatske povijesti. Možda će se te mlade generacije ohrabriti činjenicama koje se u zadnje vrijeme sve više i više pojavljuju, koje izlaze na bijelo dana, o slavnim bitkama i slavnim oslobađanjima nas Hrvata od strane partizana.
Bilo kako bilo, Hrvati su izgubili II. svjetski rat, kao takvi potpisali kapitulaciju. Oni koji su nas "oslobodili", nisu nikako Hrvati(!), jer da jesu oni bi stvorili komunističku NDH, ali nisu, oni su stvorili komunističku Jugoslaviju, a Hrvati su morali i dalje plaćati danak, kao prije srbijanskom kralju, kao Beču i Budimpešti, kao Stambolu.
I dan danas Hrvati plaćaju danak, plaćaju danak izdajnicima, slugama tuđeg interesa, dnevničarima, koji vladaju našim glasovima datim na diverznim izborima.
Zato moja poruka hrvatskoj mladeži: kažite dosta, udarite šakom po stolu, dobro razmislite kada vam netko prepričava povijesne laži, oslobodite se straha, oslobodite se samih sebe i pokažite lažima zube! Slobodno imenujte svugdje profesore povijesti koji i dan danas idu Titovim stazama revolucije ka oslobođenju Hrvata od samih sebe!
Danas je dan Domovinske Zahvlnosti, kažu da će policija kontrolirati sve okolo Knina i Čavoglava hoće li itko dolaziti sa onim „zabranjenim“ slovom na feštu!? Tadić, predsjednik onamošnjih prekodrinjana je rekao da će 05.VIII. za njih uvijek biti dan tuge. Pa mogu mislit! Što su slušali budale Miloševiće,Martiće,Šešelje?! Mada to za njih i nije čudo, jer ako itko zna slaviti izgubljene bitke, to je ona nacija kojoj naš državni vrh uvijek liže stražnjicu. Kada god naša „milicija“ izvadi pendrek i pokuša nas osloboditi našeg straha od samih nas, onda kažu da je tako naredila Europska Unija ili Beograd. Ali nama ni to nije dosta, mi sami sebi uskačemo u usta. Knin nam je bio vjekovna predstolnica, a mi danas slavimo u Čavoglavama, zažmirimo pored Knina i stidljivo gledamo gore na tvrđavu, gdje je Franjo ljubio lažnu šahovnicu.

Sad će neki reći "šta ovaj Zmaj palamudi, neka dođe i plati piće."
Neka nam je dragi Bog na pomoći!

Dobro nam došao Dan Domovinske zahvalnosti !

05.VIII.2011

Za popravni dom spremni!
Franjo Vranjković
alias
Zmaj od Zemuna

26.VII.2011

Iz tuđe, daleke ali prijateljske zemlje u kojoj se cijeni istina piše
Franjo Vranjković alias Zmaj od Zemuna

Kronika župe Sv. Ante u Kninu i spisi arhiva biskupskog ordinarijata Banja Luke, i mnoga druga svjedočanstva, svjedoče da je 26.07.1941. godine župnik župe Drvar vlč. Waldemar Maximilian Nestor došao sa svojim župljanima na hodočašće, ovamo Svetoj Ani na njezin blagdan, kako je to i prije bio običaj. Došli su moliti za svoje obitelji, za svoju djecu, za svoj narod, dakako, naoružani jedino svojim krunicama kao svojim oružjem. Sutradan je bila nedjelja, pa da župljani koji su ostali u Drvaru ne bi bili bez mise, župnik je s hodočasnicima sjeo u “Šipadov” vlak uskog kolosijeka… Na tromeđi Bosne, Dalmacije i Like, oko Trubara, vlak su zaustavili četnici. Pobunjenici su napali vlak, župnika izvukli iz vlaka i s njime skupinu hodočasnika, okrutno ih poubijali a tijela im bacili u jamu Golubinjaču. Dakako, bez milosti, bez suda i ukopa, bez križa i spomena…
 
Istoga dana su u Bosanskom Grahovu i okolnim selima srpski ustanici (četnici i “gerilski” komunisti) poubijali Hrvate. Župnika vlč. Jurja Gospodnetića su četnici zarobili i nakon okrutnog mučenja nabili na ražanj i pred njegovom majkom ga živoga ispekli… Slična sudbina zadesila je i vlč. Krešimira Barišića u Krnjeuši… Tako je tih dana i tjedana, po kratkom krvavom postupku, u prvom redu od organiziranih četnika Draže Mihailovića i partizana komunista koji su se (povremeno) pridruživali, gotovo cijeli kraj istočne Like i jugozapadne Bosne, očišćen od svega nepravoslavnog puka, s ciljem stvaranja tzv. “homogene Srbije” u znaku kokarde. I to uz podršku i razumijevanje talijanskih fašističkih postrojbi. Nekakvom antifašizmu tada još nije bilo traga…
Gojko Polovina piše o tim događajima: “…ostaje činjenica da je u masi neboraca tog momenta u pljački i paljenju učestvovao i znatan broj boraca, od kojih su neki poslije toga bili sjajni ne samo partizanski borci nego politički i vojni rukovodioci, komandiri, komandanti. Nikad nisam niti hoću javno pomenuti njihova imena” (Svjedočenja, Prva godina ustanka u Lici, Beograd, 1988, str 340 i 342)… I drugi brojni dokumenti otkrivaju cjelovitu istinu o tim strašnim događajima…
 
Istina je bila ubijena i prešućena. Čak, štoviše, najstrože je bilo zabranjeno da bude istina, pod prijetnjom smrću onima koji bi je i pokušali otkriti. “Smrt fašizmu - sloboda narodu!”, bila je parola koja je nekima sve dopuštala i opravdavala i vješto skrivala. I to sve zato da bi se konstruirala druga “istina”, lažna istina koja je postala službena istina, privilegirana, revolucionarna, partijska istina, (partizanska, antifašistička…). Jedino se ona smjela širiti svim propagandnim sredstvima. Ona je proglašena veličanstvenom i slavnom. Podignut joj je veličanstveni spomenik. Ona se slavila, morala se slaviti, kao “Dan ustanka naroda Hrvatske i BiH” (i to antifašistički)!
Ako je to tako moralo biti, u stravičnoj ideologiji i praksi komunizma, crvene zvijezde, srpa i čekića, koji se proglasio i vladao se kao apsolutni gospodar istina i sudbina ljudi i događaja… - “ili tako ili nikako!” - imam pravo pitati, u Slobodi Istine: Čiji “ustanak”, ustanak na koga, i protiv koga? - pitam s ubijenim hodočasnicima Svetoj Ani… Treba mi istina, a ne stare parole! Čujem, eto, kako je se opet podigao isti “Spomenik”, i kako je se na istom mjestu slavilo isto slavlje, istoj toj “revolucionarnoj Istini”… Smijem li reći da je to zaprepašćujuće?!
 
Svatko je se radovao, tko je mogao povjerovati da je došao kraj vremenima ubijanja, mučenja i masakriranja tolikih istina, da je došlo vrijeme da ubijene Istine budu iskopane, kako god to mučno bilo, da se istini dadne pravo na život, da se nepravedno osuđene istine rehabilitiraju, da im se dade počast, priznanje, zahvalnost, da se žrtvama dade dostojna počast i svaka moguća zadovoljština. Da prestanu tolike i tako strašne traume koje su trovale ljude i ljudske odnose desetljećima… Znano je kako mnoge teške traume u čovjekovoj duši, u ljudima i narodima, u obiteljima, u društvu proizlaze upravo iz ubijenih istina, okrnjenih, izvrnutih, iz prešućenih, potisnutih istina…
Crkva Sv. Ane je bila srušena do temelja, (kad se opet ubijala istina), kad su preživjeli osjetili dokle može ići zaslijepljenost mržnjom zbog laži koja je bila stalno podržavana, poticana, jarena - baš zato da se ubije prava istina.
 
A iz ljubavi prema istini, mi svi,moramo ponoviti istinu, koja je jedna od najmučnijih muka i tragedija naše povijesti: da su nam ISTINU o nama često pisali drugi, za vojnim i političkim stolovima, od Venecije, Beča, Istambula, Pešte, Pariza, Moskve, do Beograda! Dužni smo to, iz poštovanja prema onima nepobrojivima, koji su žrtvovali svoje živote za obranu i afirmaciju Istine o nama… Dužni smo zbog svoje djece i mladih, zbog naše budućnosti… Dužni smo i zbog naše poznate sklonosti da brzo zaboravimo istine o sebi samima i prepuštamo da drugi pišu svoje “istine” o nama… Dužni smo, jer nas je to u povijesti stajalo i još nas stoji velikih tragedija… Mnogi nam i danas pokušavaju ubiti istinu i pisati našu povijest svojim novim-starim rukopisom, domaćim i “haaškim”! (I predlažu nam čak i zajedničke školske udžbenike o takvoj povijesti!)
Eto, već dvije “Rezolucije Europskog Parlamenta” govore o nužnoj potrebi da cijela Europa prepozna istinu: nacizam, staljinizam te fašističke i komunističke režime kao ZAJEDNIČKU ZLO OSTAVŠTINU te da pokrene iskrenu i temeljitu raspravu o njihovim zločinima u prošlom stoljeću. Naglašavam važnost održavanja sjećanja na tu prošlost, jer bez istine o prošlosti i sjećanju na žrtve ne može doći do pomirbe… Treba priznati odgovornost za počinjene zločine i zatražiti oprost kao potrebu, da bi se postigao moralni preporod. Ima ih puno koji samouvjereno tvrde da to za nas ne vrijedi… Hrvatski Sabor priznaje, kad je riječ o toj rezoluciji, “da je niska svijest hrvatske javnosti o zločinima počinjenim od strane komunističkog režima u Hrvatskoj”… Hrvatski Sabor se obvezuje istražiti istinu i pomoći svim institucijama da istinu istraže. Ne vidim da se to radi ozbiljno, a institucije govore da im sve više izostaje i pomoć i podrška… Je li to moguće?, smijem li pitati!
Koliko ćemo dugo moliti i zaklinjati sve koji to trebaju čuti, da prestane već jednom to stravično manipuliranje s istinom, s fantomskim brojkama žrtava, mahanjem s antifašizmom i svojatanjem antifašizma kao isključive komunističke zasluge, što je velika i pogubna neistina! Neka se već prestane s tezom kako je komunizam oslobađao narode, jer je on i u Hrvatskoj, kao i svuda u svijetu, uspostavljao ropstvo nove vrste, sustavno trovao dušu i ovog naroda, neograničenom količinom mržnje na sve vrijednosti: i bogoljublja i čovjekoljublja i domoljublja, šireći i namećući svim sredstvima i neograničenim moćima Partije tzv. revolucionarni moral i istinu u sva područja života… I okrutno se obračunavao s tzv. “reakcionarima”. Nitko nije tako ubijao Istinu kao komunizam… kad su mnogi bili, na stravične načine, prisiljavani ubijati Istinu u sebi, o sebi i drugima, izdavati svoju savjest. Mnogi su prolazili užase logora, zatvora, kazamata gdje su đavolskim metodama bili preodgajani za “istine”, prisiljeni lažno svjedočiti protiv najbližih, gaziti svoje dostojanstvo do ludila i gađenja samima sebi!
Pod hitno moraju prestati nove manipulacije s istinom, s poluistinama i lažima, jer se to uvijek pretvara u nove optužbe i poniženja, u nove bičeve mržnje i podjela, u nova nezadovoljstva i muke i nasilja. Nisu li i sve strahote Domovinskoga rata bile posljedice sustavno ubijenih istina, i stravično konstruiranih laži i podvala, koje su smišljeno proizvodili osjećaj ugroženosti i poticale ideje o cijepanju i prekrajanu države Hrvatske, o tzv. krajinama, u kojima više i ne bi bila hrvatska, nego srpska velika država. (Stara i poznata četnička ideja i cilj, koji su još u mnogim glavama, i ne samo u glavama!)
Kao da ovaj narod hrvatski na ovoj zemlji svojoj nije nikad bio ni od koga i ničim ugrožen!? Kao da nikad ni od koga nije bio na svojoj zemlji obespravljen, zanijekan!? A mnogi su mu nijekali, osporavali i otimali ovu zemlju. Mnogi su bili istjerivani sa svojih ognjišta i raseljavani, “milom i silom”, na sve strane svijeta. Od Europe do Ognjene zemlje i Novog Zelanda rasuta je još cijela jedna Hrvatska, često zaboravljena, optuživana, progonjena…
 
Pod hitno mora prestati uporno ponavljanje obmana i laži, kako komunizma tako i obmanama o Domovinskom ratu i o braniteljima, otvaraju nove rane i izazivaju nove podjele, suprotnosti i političke obračune, siju nove nevjerice i sumnje ter ugrožavaju tako potrebiti mir i sigurnost života. Prestanite s tim izluđivanjem našega naroda! Neka se priznaju sve žrtve. Neka prestanu ponavljanja laži, pisanje nedogođene povijesti i krivotvorenje Istine!
 
Pod hitno pozivam cijeli naš narod na hrabrost i jakost duha i jedinstvo našega hrvatskoga naroda, da uzmognemo bez mržnje, koja nikome ne koristi a svime škodi, dopustiti i pomoći istini da nam se otkrije u svojoj cjelovitosti, jer samo nas istina može osloboditi. A treba nam prave slobode u ovim vremenima novih iskušenja na svim područjima života. U slobodu ovoga naroda i zemlje Hrvata  je uloženo puno ljubavi, brige, krvi, stradanja žrtava. Za slobodu sve naše djece moramo slijediti put istine, jer nam treba slobode, prave slobode, da bismo mogli Istinu živjeti, istinito opraštati, istinito se miriti, biti u miru i u ljubavi živjeti i graditi bolji život, i bolju domovinu, bogatu i sretnu za sve njezine ljude.

München, 14.VII.2011

Sjećam se, kao da je bilo danas, kada smo Željko Kerum i ja 1921. nabavili jedan dobar biznis iz Brazila.Oni, Brazilci su htjeli znamenito i znakovito proslaviti 100 godina neovisnosti Brazila i Želja je se sjetio ideje „ako oni imaju brdo, ajmo mi njima napravit i prodat Isusa Krista“. „Pa da, imaju brdo Corcovado“, reka sam mu ja. Pa eto neka onda Isus raskrili ruke, ko da će zagrlit cijeli grad. Dobro imali smo desetak godina problema oko nabavke broda i slaganja kamena u brod. Na kraju krajeva morali smo i brod posudit. Mislili smo pitat u nekoga brod, ali nikoga nije bilo pa smo uzeli s reda jedan brod u luci. Slično je bilo kad su težaci trpali kamen u brod, nikog nije bilo u kamenolomu, bila je nedilja. Dobro, drugi nediljom ne rade ali mi smo morali na daleki put, pa samo se najprije prikrižili, onda dali komandu da dnevničari ubacuju kamen u brod. Pošto nismo imali ništa sitno, rekli smo im kad se vratimo da ćemo im platit nadnicu za tovarenje kamena. Mi jesmo zakasnili desetak godina ali Brazilici su nas uredno čekali. Neke njihove crnčuge su šlepali kamenje gori na Corcovado, a mi smo ti njima lijepo zapovjedali. Mene je poslije toga lipi vrag odnio u Argentinu, jer sam se mora krit*, preko Argentine u Španjolsku kod Franka, pa poslije toga na bauštelu u Njemačku, ono kako kažu tipični dezerter. Znam da je se Želja vratio natrag u Domovinu i da je našima dobro pomogao za vrijeme rata, dovukao im je svega i svačega sa svih strana i poslije kada smo rat pobjedili, samo da može ženama pomoći, da ih može zaposlit, otvorio silne dućane širom Dalmacije.
Danas, 90 godina poslije, nakon Corcovada, Splitom šeta jedan zalizani kirurg, koji je od kuma posudio košulju, bez milosti, bez dlake na jeziku, Splićanima razjašnjava tko to njima zapovijeda u gradu. Istina je da se Hrvati nikako ne snalaze kada je netko okuražen, kada se netko bučno oglasi u ime pravde, kada netko bez uvijanja imenuje i konja i konjanika.
Ali je isto toliko velika istina da dr. Hrvoje Tomasović, pravaš i predsjednik HSP-a grada Splita i mi pravaši u dijaspori s velikim oduševljenjem pratimo događanje upravo u Splitu. Njegov entuzijazam, hrabrost i intelekt nam upravo sada daju nadu da će pravaštvo u Domovini dobiti nova krila, novi polet i prihvaćanje među Hrvaticama i Hrvatima. Možda je upravo grad Split sinonim protesta građana spram HDZ-a i zbog toga stavljane Željka Keruma na prijestolje grada, možda upravo sad nakon otvorenih istupa  dr.Tomasovića, sve Hrvatice i Hrvati uvide potrebu za jasnim i glasnim izjašnjavanjem istine bez uvijanja i ulizivanja.
Čovjek koji je s ulice, ne s ulice, nego s bicikla došao na televiziju u Hrvata, je među nama pravašima u dijaspori probudio nadu da bi Hrvatice i Hrvati ipak mogli postati svjesni koji moćni program ipak ima pravaštvo u sebi kada se prezentira na način kojim to čini predsjednik gradskog HSP-a, dr.Hrvoje Tomasović.
Na ovakav jasan stav, kroz jasan hrvatski jezik se pravaštvo, i sam HSP, treba postaviti na novo, jer smo doživijeli dosta kobnih godina između 1861. do danas. Pravaška dijaspora poziva sve pripadnike, simpatizere i članove HSP-a, da svakom našem članu koji postupa ovakvim manirima kao što to čini dr. Hrvoje Tomasović, da bezuvjetnu potporu i na svaki mogući način. Isto toliko želimo slične nastupe naših dužnosnika širom Domovine Hrvata, jasan stav HSP-a, za istinu, za pravdu, bez muljanja i manipuliranja nauke Oca Domovine i naših statuta stranke.
Pravaška dijaspora je uvijek držala svijeću pravaštvu u Domovini, na žalost to je u poslijednjih 16 godina postalo sve manje i manje, rijeđe i rijeđe ali primjer dr. Hrvoja Tomasovića, čije su nam aktivnosti i način borbe za istinom postale primjer, će nas motivirati u budućnosti češće stati rame zu rame sestrama i braći pravašima, pripadnicima i dužnostnicima HSP-a u Domovini.
Pravaška dijaspora drži fige pravašima u Splitu, uz poruku: Priredite svima vruće pravaško ljeto, neka grmi iznad Marjana. Želimo što češće, više i više čuti i čitati o pobjedama HSP-a u Splitu i cijeloj našoj Domovini.
Nije bitno tko će gradit kip Isusa Krista iznad Splita. Bitno je da je svatko od nas svjestan svojih grijeha i odgovornosti. Samo svjesni ljudi, svjesne ličnosti mogu ostvariti progres, jer samo takve ličnosti mogu biti uzor našoj djeci .

Franjo  -Zmaj-  Vranjković

*=uzeo sam sve novce, nisam podilio s Kerumom kako smo dogovorili.