Današnji predsjednik Zajednice podružnica HSP-a u Europi, Damir Petkov, objavio je slijedeće tekstove u glasilu «Odjek», kojeg je od 1997. do 2002. izdavala podružnica HSP-a u Švicarskoj.

Dr.Kandare: pravaš, pravnik, poliglot

Damir Petkov – «Odjek», svibanj 1998.

Staloženost, razboritost i hrabrost samo su jedne od osobina, koje krase dr.Borisa Kandarea, narodnog zastupnika HSP-a u Hrvatskom državnom saboru (HDS). Riječ je o vrhunskom intelektualcu, profesoru i autoru bezbroj stručnih članaka, raščlamba i knjiga. Radi svojeg golemog znanja na području pravnih znanosti te stranih jezika privlači iskreni respekt i od svojih političkih suparnika; to se očituje, među ostalim, u njegovu izboru za potpredsjednika Mandatnog imunitetnog povjerenstva HDS-a te za člana stalnog izaslanstva HDS-a pri parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe u Strassbourgu.

S obzirom da svoj parlamentarni rad kao i svoju djelatnost u stranci, čiji je počasni predsjednik, shvaća krajnje ozbiljno, ostaje mu vrlo malo slobodnog vremena; stoga je, kako kaže, i riječki NK Orijent na svojim utakmicama ostao bez jednog vjernog navijača... S dr.Kandareom razgovarao sam sredinom travnja 1998. u prostoriji kluba HSP-a u Hrvatskom državnom saboru.

Dr. Kandare, zašto ste se pored znanstvenog rada počeli baviti i politikom?

S padom komunizma pružila se Hrvatskoj mogućnost ispunjenja jedne davne želje hrvatskog naroda: Uspostava hrvatske države. Naravno, da nisam mogao odoljeti tom izazovnom vremenu, pa sam se u ožujku 1990. priključio Hrvatskoj stranci prava, jer je ona počivala na zasadama «Otca Domovine», dr.Ante Starčevića,  dakle na modernom hrvatskom nacionalizmu. Nakon mog dolaska u HSP bio sam jedan od glavnih autora političkih načela, koji se zasnivaju na državnoj samostalnosti. Inače, pravaški je pokret već u prošlom stoljeću bio podržavan od raznih slojeva hrvatskog društva: od seljaka i radnika pa do sveučilišnih profesora i pisaca poput Matoša, Kovačića, Kranjčevića, Novaka... I današnji HSP čine također različite vertikale. 

Vi naglašavate povijesnu ulogu pravaštva, no ima li pravaštvo odgovore na suvremene probleme društva?

HSP je danas moderna politička organizacija, koja se zalaže za što veću samostalnost i neovisnost hrvatske države. Mi nadalje imamo potpuno definirane planove za sve segmente suvremenog života hrvatskog naroda. Oni se nalaze u jednoj podebeloj brošuri, koja je pod naslovom «Vizija nove Hrvatske» izašla u lipnju 1996.; tu sasvim konkretno iznašamo naša stajališta o gospodarskim, socijalnim i drugim pitanjima. HSP, znači, nije samo stranka hrvatskih branitelja, što nam se silno želi imputirati, nego svih staleža. Da je tome tako svjedoči i stalni porast naše stranke.

Kako gledate na europske integracije? Je li točno, da je HSP stranka izolacionista?

Mi nismo protiv ulaska u europske integracije – no, mi ne želimo da Hrvatska uđe pognute glave s rukama na leđima. Mi želimo da ona uđe uspravno i vedra čela, dakle, onako kako to i priliči pobjedniku nametnutog nam rata. Ne vjerujemo onoj Europi, koja izjednačava žrtvu i agresora i koja se prema Hrvatskoj odnosi kao prema nekoj koloniji – kako u političkom, tako i u gospodarskom smislu. HSP je za ulazak u europske integracije, ali ne pod svaku cijenu.

Kako pak komentirate činjenicu, da hrvatski ljudi prema svim anketama žele što prije ući u Europsku uniju?

Budimo iskreni: Najveći dio tih ljudi u biti ipak ne zna što je Vijeće Europe ili Europska unija; oni ne znaju kako te ustanove funkcioniraju, što su njihove prednosti a što nedostatci; oni ne znaju na kakve bi sve zakonske prepreke naišla, primjerice, naša poljoprivreda... Stvara se klima, da je Europska unija sama po sebi neki blagoslov ili čak raj. Ali zašto tu nema Norveške ili Švicarske? Ondje očito postoji neki oprez. I zašto Grčka i Portugal nisu tako bogate poput drugih članica Europske unije? Treba, znači, i o tome razmisliti. No, ljudi pojednostavljuju to pitanje, koje je, međutim, i te kako složeno.

Okrenimo se Bosni i Hercegovini: Kako ocjenjujete situaciju ondje?

Na području tzv. Republike Srpske počinjeno je totalno etničko čišćenje. Iluzorno je vjerovati da će srpske vlasti dopustiti, da se Hrvati i Bošnjaci-Muslimani vrate svojim kućama. Ondje, dakle, nitko ne govori o suživotu, ni međunarodna zajednica to ne čini ozbiljno, koja Bosnu i Hercegovinu tretira kao svoj protektorat. Inače, ne vjerujem da će se NATO tako brzo povući, jer je dosad previše uložio. Ono što, doduše, mene zabrinjava jest različitost stajališta unutar hrvatskog korpusa glede budućnosti te zemlje. Hrvati kao brojčano najmanji narod su na udaru i Srba i Bošnjaka-Muslimana; svaka razjedinjenost hrvatskog korpusa može imati kobne posljedice kako za tamošnje Hrvate, tako i za Republiku Hrvatsku. Tragično je što mnogi ljudi toga nisu svjesni!

Zamolio bih Vas, da mojim započetim rečenicama dodate kraj:

Ako bih danas mogao razgovarati s jednom osobnošću iz hrvatske povijesti odabrao bih... Juru Francetića, jer je on osoba s kojom ja povezujem sveukupnu borbu Hrvatske za svoju neovisnost.

Kada vidim, da je Hrvatski državni sabor u vrijeme zasjedanja praktički prazan, onda si mislim... da bi zastupnici trebali sjediti tamo i sudjelovati u raspravi, a ne dolaziti samo petkom na glasovanje kad ih na to tjera stranačka stega.

Europska unija znači za mene... mjesto, u koje bi Hrvatska trebala ući – ali nakon što riješi glavninu svojih ekonomskih problema.

Kosovo će u godini 2020. biti... samostalna država.  

Pod stijegom s tri koze

Damir Petkov – «Odjek», svibanj 1998.

Zahtjev za monopolom ne postoji samo među tvrtkama ovog ili onog gospodarskog područja; ne, on nedvojbeno postoji i među političkim strankama. Uzrok tome jest pripisivanje sebi jedne misijske uloge, koja, međutim, nije s ničim racionalnim za potkrijepiti. Kao što HDZ drži da ima monopol na svemu što se događa u našoj Republici, počevši od utvrđivanja dualizma u politici (HDZ-SDP) pa do onoga u nogometu (Croatia-Hajduk), tako i Istarski demokratski sabor (IDS) čvrsto vjeruje da je upravo on pozvan da unutar Istre određuje što je dobro a što zlo, što je istina a što neistina...

No, s vremena na vrijeme ovaj prividno besprijekoran stroj za proizvodnju tobože općeg mnijenja istarskih pučana ipak nešto zastane; o tome svjedoči cijela dignuta prašina oko programa «Zemlja Istra», čiji je autor bivši saborski zastupnik i utemeljitelj IDS-a Ivan Pauletta. Jedva da je Hrvatska napokon zaokružila svoju teritorijalnu cjelovitost, već joj netko drugi svom snagom zabija novi klin... Znakovito je da vodstvo IDS-a do današnjeg dana nije smoglo hrabrosti i mudrosti da odlučno odbaci objelodanjeni program – to bi valjda u vlastitim redovima ipak moglo uvrijediti neke pobornike ideje, da je Republika Hrvatska  samo privremenog karaktera.

Pozvan u TV-emisiju «Press Klub» od 10.2.1998., Pauletta posve hladnokrvno izustuje čitav niz neistina; on tako, primjerice, obrazlaže kako je baš Španjolska ona zemlja, koja njemu glede svoje unutarnje organizacije služi kao uzor. Ova je izjava, međutim, čista besmislica budući da se diljem svijeta upravo i na primjeru Španjolske objašnjava ustrojstvo jedne – centralizirane i unitarne države.

U dotičnom «Press Klubu» Pauletta i Damir Kajin, saborski zastupnik i potpredsjednik IDS-a, s odobrenjem opetovano naglašavaju kako je Hrvatska nekoć bila podijeljena u povijesne pokrajine Istra, Dalmacija (obadvije pod Bečom) i uža Hrvatska sa Slavonijom (pod Budimpeštom). Jest, to je doista bio slučaj u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Samo što spomenuta gospoda tom prigodom zaboravljaju napomenuti Bosnu i Hercegovinu, u kojoj Hrvati (katolici i muslimani) tada čine apsolutnu većinu. Je li to možda slučajno tako ispalo?

Nadalje ova gospoda u tom kontekstu zaboravljaju imena Istrana poput biskupa Juraja Dobrile te pravaša Vjekoslava Spinčića, Eugena Kumičića i Matka Laginje, koji se u tom razdoblju žestoko bore za ujedinjenje Istre s maticom Hrvatskom; oni zaboravljaju da Talijani u Pokrajinskom saboru u Poreču još 1895. i 1898. uporno traže uporabu samo talijanskog jezika – bez obzira što Beč 1883. priznaje ravnopravnost hrvatskog jezika; oni zaboravljaju da su još 1901. od pet zastupnika Istre u Beču, četiri Talijana – premda Hrvati ondje čine relativnu većinu; oni zaboravljaju na tada dramatično stanje u Dalmaciji, gdje dužnost pokrajinskog guvernera obnašaju Srbi Lazar Mamula, Gavrilo Rodić i Stefan Jovanović, a dužnost predsjednika Pokrajinskog sabora u Zadru Srbi Špiro Popović, Stjepan Mitrov Ljubiša i Đorđe Vojnović. Upravo su to one političke snage, koje zdušno spriječavaju ujedinjenje Dalmacije s ostalom Hrvatskom i kojima se suprotstavljaju cijeli svoj politički vijek – Mihovil Pavlinović i Miho Klaić, dvije najistaknutije osobe hrvatske državotvorne misli u južnoj Hrvatskoj. Toliko o tom za hrvatski puk tobože sretnom i uspješnom razdoblju pokrajinske samouprave.

Loše poznavanje povijesti hrvatskih prostora jest možda i objašnjenje za javno koketiranje Paulette s talijanskim neofašistima i članovima stranke «Nacionalna alijansa» na skupu «Italija pred vratima Istoka», koji se održao 11.3.1998. u Rimu. Među sudionicima bio je i Luigi Papo, negdašnji zapovjednik fašističkog garnizona u Motovunu i današnji dopredsjednik Unije Istrana u Trstu, protiv kojeg su lani Županijskom državnom odvjetništvu u Puli podnesene prijave za ratni zločin protiv čovječanstva. Da ovo nije istinito, bilo bi doista smiješno: Naime, onaj koji drugima ustrajno spočitava fašizam, njeguje osobno očito najprisnije sveze s njime. Pitanje, koje se sada postavlja, jest koliko ih još takvih ima u IDS-u?!

Ništa manje aktivan na međunarodnom planu je i sam predsjenik IDS, Ivan Jakovčić: On je sredinom ožujka 1998. boravio u Velikoj Britaniji, da bi se između ostalog upoznao s političkim iskustvima Škotske. Ništa neobično, jer kao deklariranom štovatelju Europske unije su mu vjerojatno Edinburgh i tamošnje pučanstvo daleko bliži nego jedan Knin, Petrinja, Vukovar, Bijeli Manastir i hrvatski povratnici, među kojima do sada još nije bio viđen. Tim više što ovi potonji nakon cjelokupnog ratnog iskustva i nisu baš bezrezervno za suživot s bivšim agresorima, za što Jakovčić, dakako, jest. Bilo bi uistinu pohvalno da riječima slijede i djela, pa da se Jakovčić kao uzor drugima naseli među istomišljenicima u Vukovaru; vjerujemo, naime, da bi se on pod stranačkim stijegom s tri koze ondje lako sporazumio te naišao na sasvim dobar prijem...

Za kraj želimo napomenuti posebnu izjavu Hrvatsko-slovensko-talijanskog odbora za povijestnu istinu u Trstu, koja je data u svezi gore spomenutog skupa u Rimu. U njoj se uz ostalo kaže: «Pauletta i neki drugi istarski dirigenti, autonomaši ili secesionisti, te pojedini ljevičari tolike su političke neznalice da nisu ni svjesni kako su upotrebljeni protiv svoga naroda. Talijanski se revanšisti nadaju da će oporbene političke stranke u Hrvatskoj oslabiti Vladu i da će u Istri izbiti teški neredi. Oni stoga organiziraju provokacije i traže mučenike. Pauletta, Jakovčić, Kajin i drugi moraju otvoriti oči prije nego što bude kasno, ili neka se ostave politike i svoja mjesta ustupe inteligentnijim i odgovornijim političarima.»

Kako dalje u BiH?

Damir Petkov – «Odjek», travanj 1999.

Zamršena i složena situacija u Bosni i Hercegovini jedan je od uzroka žestokih međustranačkih sučeljavanja od same uspostave Republike Hrvatske; kao da i u svezi s tim bitnim pitanjem vrijedi izreka «dva Hrvata, tri stranke». Međutim, ne bismo bili ono što jesmo, da za razliku od Srba, koji bez obzira na stranačku pripadnost glede tzv. Republike Srpske uvijek postižu visoki stupanj suglasnosti, nemao nekoliko mogućih rješenja na raspolaganju. Ipak: Bojim se, da bi nas naša silna «kreativnost» jednog dana mogla skupo stajati...

Budućnost protekorata BiH još je zacijelo neizvjesna. «Daytonski sporazum» je danas još mjerodavan, no na njega se Hrvati ne bi trebali posve oslanjati kao da je dan od dragog Boga. Naime, ni sami Amerikanci nisu baš toliko složni kao što to možda na prvi pogled izgleda; dovoljno je napomenuti, da znameniti Henry Kissinger, negdašnji ministar vanjskih poslova SAD-a i još danas utjecajni republikanac, nedvosmisleno pledira za podjelu BiH. Glasoviti CATO institut iz Washingtona (inače blizak pogledima Republikanske stranke) objelodanio je koncem prošle godine «Promišljanja o Daytonskom sporazumu – Bosna tri godine kasnije». Zaključak, koji slijedi iz toga, glasi: Postignut dogovor u Daytonu je propao – Bosna i Hercegovina se mora putem pregovora podijeliti na tri dijela! Što, dakle, ako republikanci poraze vladajuću Demokratsku stranku na slijedećim predsjedničkim izborima? Hoće li famozni «Daytonski sporazum» onda možda izgubiti svoj oktroirani i dogmatski sjaj?

S obzirom na nepredvidljiv rasplet bosansko-hercegovačkih događanja samo je jedno jasno: Hrvati moraju slijediti isključivo svoju političku strategiju, koju ponekad iz pragmatičnih razloga valja i nešto modificirati, ali koja napokon služi samo vlastitom interesu. Carl Westendorp, Jacques Klein i svi ini «peacemakers» zasigurno nisu iz samoprijegornih pobuda na svojim pozicijama; njihove stavove uvijek treba promatrati u kontekstu interesa njihovih vlada. Oni su, dakako, samo izvršitelji i kao takvi u svako vrijeme izmjenjivi. Nema dvojbe, da tu licemjerje poprima svoje najčišće konture (Amerikanci su lani u Rimu odbili prijedlog UN-a o utemeljenju međunarodnog stalnog suda, bojeći se da bi u slučaju budućih vojnih intervencija i sami mogli biti pozvani).

Također licemjerno i krajnje neodgovorno je apelirati na hrvatske ljude, da se ponovno nasele u tzv. Republici  Srpskoj. Nitko ne može preuzeti jamstvo za njihovu fizičku i duševnu sigurnost, za njihovu slobodu kretanja, za neometano izražavanje svojih vjerskih navika... Svaka nada, da bi pod srpskom vlašću mogla funkcionirati pravna država, koja će svoju zaštitnu ruku držati nad Hrvatima, je čista utopija; toga nije bilo za vrijeme Jugoslavije – a kamoli sada!

U samoj Federaciji, pak, zapanjuje sve češće rabljena terminologija Muslimana o «mirnom suživotu». Po njma ni narodna ni vjerska pripadnost ne mogu biti prepreka budućoj opstojnosti BiH. Bit ove zamisli se svakako poklapa s općim trendom u današnjoj Europi, te će kao takva pridobiti sve simpatije međunarodne zajednice. No, u toj se terminologiji naziru nakane, koje su ne tako davno imale svoje ishodište nešto istočnije od Sarajeva. Ova vrsta «tolerancije» hrvatskom se narodu duboko usadila u njegovo pamćenje, budući da je u Lepoglavi, Staroj Gradiški i drugdje imao prigodu iskušavati različite njene varijante. Znade on, dakle, dobro, da većinski narod ne mora voditi posebno računa o svojim nacionalnim i vjerskim interesima, jer se oni nameću sami po sebi.

Prvi korak u tom smjeru bilo je svojedobno preimenovanje muslimanskog naroda u tobože bošnjački. Riječ je o čistom apsurdu, jer na području BiH nema autohtonijeg naroda od Hrvata. O tome svjedoči cijela pisana povijest o dinastiji Kotromanić i Tomašević te njihova vezanost za Katoličku crkvu; o tome svjedoči ikavsko narječje i pismo bosančica; o tome svjedoči i lik hercega Stjepana Vukčića Kosače, po kojemu je Hercegovina dobila svoje ime.

Znači, izvorni Bošnjaci mogu biti samo Hrvati, a dodatni dokaz tome jest činjenica, da prezime «Bošnjak» nose pretežito hrvatski ljudi. Međutim, uzurpiranje tog imena od strane Muslimana dovodi Hrvate u potpuno inferioran položaj; na kraju krajeva ispada, da su samo oni autohtoni, a Hrvati dobivaju sve više status «gastarbeitera», čiji su politički zahtjevi navodno neutemeljeni i nerealni. Zapad ima svoju računicu, koja, doduše, nalikuje jednoj čistoj nejednadžbi: U Hrvatskoj vladaju Hrvati, u Srbiji Srbi, a u BiH, kao što samo ime kaže, Bošnjaci, zar ne?

Svako hrvatsko naglašavanje nacionalne osebujnosti biva već sada etiketirano kao zadrti, anakronični nacionalizam i šovinizam. No, Hrvati nemaju drugog izbora ako se ne žele pretvoriti u Bošnjake katolike. Upravo u urbanim sredinama, gdje svaka tradicija ionako bježi pred nametnutim suvremenim duhom, postoji i te kako opasnost od takve etničke sinteze. Dugoročno odupiranje tome je praktički nemoguće. A i svako skretanje hrvatskog biračkog tjela ulijevo neminovno bi ubrzalo taj proces (hrvatski i muslimanski socijaldemokrati najavili su početkom ove godine svoje ujedinjenje).

Budući da će se industrija početi obnavljati u velikim gradovima poput Sarajeva, Zenice i Tuzle, doći će do stanovitih demografskih promjena. Jedan dio Hrvata zatražit će svoju sreću ondje, pa će stoga napustiti sredinu, u kojoj sada čini većinu; drugi dio potražit će radna mjesta u Republici Hrvatskoj, odnosno u prekooceanskim zemljama; treći, pak, dio ostat će na svojim ognjštima, ali će ona (zapadna Hercegovina, Srednja Bosna) ubrzo zaostati, jer su objektivno neprikladna za industrijsku proizvodnju. Uslijed toga stagnirat će kako poljoprivreda, tako i obrt. Upitan u svemu tome ostaje samo još omjer, koji jamačno ne će biti povoljan za hrvatsku stranu.

Maglovita je situacija i u školstvu, gdje postoji čitav niz nesuglasica glede tumačenja povijesti i jezika. Kako će se organizirati razrede i ispite, pisati udžbenike i svjedodžbe? Jesu li bogumili u srednjem vijeku bili Hrvati ili isključivo predci današnjih Muslimana? Jesu li oni govorili hrvatski ili nešto drugo? Čiji je bio ban Kulin? A prvi kralj Tvrtko? Koga je predstavljao političar Džafer-beg Kulenović? Na kojem su to jeziku pisali Osman Nuri Hadžić, Musa Ćazim Čatić, Alija Nametak ili Mehmedalija Mak Dizdar (sve deklarirani Hrvati)? Na sva ova pitanja nema jedinstvenog odgovora – a ne će ga ni ubuduće biti!

Stvaranje etničkih kantona na području Federacije zasigurno nije idealno rješenje; ali je ono jedina realna mogućnost, da ono malo što je hrvatskim ljudima još ostalo, bude i dalje pod njihovim nadzorom. Samo pod tim uvjetima se mogu stvoriti pretpostavke za normalan obiteljski i vjerski život, za stvaranje novih radnih mjesta i uspješno školovanje. Da je tu neophodan jak utjecaj Republike Hrvatske kao snažnog, odlučnog i beskompromisnog zaštitnika Hrvata ne treba posebno obrazložiti.

Naime, nerealno je očekivati, da će se Hrvati u Sarajevu moći sami izboriti za svoja prava. Razvidno je to iz neučinkovite istrage za ubojicama travničkih Hrvata, iz nekooperativnosti Muslimana u svezi povratka prognanika i izbjeglica te izručenja osumnjičenih za ratne zločine Haaškom sudu; razvidno je to također iz ubojstva zamjenika ministra unutrašnjih poslova, Joze Leutara. Svaki na papiru utvrđeni reciprocitet pokazao se do sada kao neostvariv i pogibeljan za Hrvate. Cijela dignuta prašina od strane Muslimana oko potpisivanja Sporazuma o posebnim odnosima između Republike Hrvatske i Federacije to samo potvrđuje. Na osnovu čega bismo onda mogli vjerovati, da će se Muslimani ubuduće drukčije odnositi prema Hrvatima?